Drugi val epidemije zaustavio je razgovore socijalnih partnera o izmjenama Zakona o radu te bi se daljnje konzultacije trebale nastaviti u veljači ili ožujku, ovisno o tome kakve će tada biti epidemiološke mjere.
Vlada se odlučila na otvaranje rasprave o radnom zakonodavstvu kako bi dodatno regulirala rad od kuće, no kao i pri svim dosadašnjim pokušajima izmjene Zakona o radu, i ovi bi se razgovori mogli otegnuti u cijelu iduću godinu pa je pitanje što će se tom izmjenom postići, piše Večernji list.
Rad od kuće, ili kako to postojeći zakon navodi rad na izdvojenom mjestu rada, opet je jedna od važnih epidemioloških mjera koja se koristi za ograničavanje kontakata među ljudima i sprečavanje širenja virusa. Vlada i poslodavci smatraju da postojeća zakonska rješenja nisu dovoljna te predlažu da se uz rad na izdvojenom mjestu rada, koji imamo u zakonu, dodatno uvede povremeni i stalni rad na daljinu.
Odluku o takvom radu donosio bi poslodavac, ali Vlada misli da bi i radnik imao pravo zatražiti takav rad zbog zdravstvenih ili obiteljskih razloga.
Poslodavci bi i o otkazima
Povrh toga, poslodavci su predložili da se razgovara i o otkazima, dok bi Vlada na drugi način regulirala rad na određeno. Prve konzultacije ticale su se rada na daljinu, a kako sindikalna strana nije pristala da se ovih tjedana o tome pregovara na daljinu – putem videokonferencija – idući je susret odgođen na nekoliko mjeseci. HUP predlaže da se za stalni rad na daljinu zaključuje poseban ugovor, ali traži da se na takav rad ne primjenjuju odredbe vezane za sigurnost i uvjete rada koje prema postojećem rješenju moraju osigurati za rad na izdvojenome mjestu rada.
Povremeni rad na daljinu obavljao bi se bez pisanog ugovora, u izvanrednim okolnostima, a na njega se ne bi primjenjivale odredbe o zaštiti na radu, što znači da bi za zaštitu na radu bio odgovoran radnik sam. Ne bi se primjenjivala ni odredba o obvezi poslodavca da nabavi i održava opremu za rad.
Sindikatima je to neprihvatljivo te tvrde da bi dobili radnika koji bi bio u obvezi osigurati prostore za rad, sredstva rada, mjere zaštite na radu, kome poslodavac ne bi imao obvezu nadoknaditi troškove nastale u vezi s ovim radom (od troškova opreme do troškova režija), koji bi čak imao i samostalnost u određivanju radnog vremena i koji bi sve to radio bez ikakva pisanog ugovora, na vrijeme koje bi odredio poslodavac. Takav bi se angažman više gurao u smjeru ugovora o poslovnoj suradnji, a ne ugovora o radu. Sve ono za što u klasičnom radnom odnosu odgovara poslodavac, iz ovakvog prijedloga proizlazi da bi bila odgovornost radnika.
„Time bi došlo do ozbiljnog narušavanja sustava radnih odnosa, naročito uzimajući u obzir popularnosti i inzistiranje na ovakvom radu u posljednje vrijeme. Oni radnici koji bi zasnovali radni odnos na temelju ugovora o radu na daljinu bili bi prvi na udaru, potom bi to bili oni koji bi pristali na povremenost takvog rada, a tada je samo pitanje vremena kada bi i oni radnici koji po prirodi svog posla ne mogu raditi na daljinu bili dovedeni u situaciju da moraju pristati na promjenu uvjeta rada koja također vodi gubitku svojstva radnog odnosa“, ističu sindikalni pravni stručnjaci.
Povremeni rad na daljinu trajao bi šest mjeseci, ali bi zbog nepredvidivih okolnosti i drugih objektivnih razloga na strani poslodavca praktički mogao prerasti u stalni rad na daljinu.
Izvor: Večernji list
